And then I dreamt of yes
Probudiš se jedne zore da otreseš prašinu sa ramena i da razgrneš snijeg sa svog puta u sutra. Naviknu se već svi da ta tužna smotra ruku što vežu zagrljaje, nestaje kao šnale u valovima kose. Koliko god kapetan dozivao kopno, vjetrovi jedra negdje drugo nose, i čini se ponekad da je prozorsko okno napuklo samo onda kad je najhladnije. Ali nećemo ni na trenutak se skupiti pod dekom kad možemo da zapalimo sunce. Svaka nova zima će gristi ljuće, i kako starimo, trnje će bivati sve oštrije, ali nećemo nikad prstima ustuknuti od ruže.
Zgrabio bih ti šake, da ti slijepo pišem bajke po dlanovima. Ali kao na trnovitim morima među zorama, prostiru se more noći kao svjedoci i svijetleće oči niz obale rijeci. Pa hajde onda, poteci. Poteci i kad znaš da krut kamen želi da budeš opet samo počeci. Da opet budeš samo potoci. Čeljade u gnijezdu. Da tiho utopiš nebo i svoju jedinu obećanu zvijezdu da sahraniš ispod talasa kao Atlantidu. Ali ni tad, slutim, snovi ne bi nestali u plimu, nego bi se zarili kao strijela u njedra moru, da negdje drugo izrone i probude zore. Da možemo otresti prašinu sa ramena, i napraviti stazu kroz snijeg.
