Ludi Logičar i Gljiva Smisla

Probudiš se jedne zore da otreseš prašinu sa ramena i da razgrneš snijeg sa svog puta u sutra. Naviknu se već svi da ta tužna smotra ruku što vežu zagrljaje, nestaje kao šnale u valovima kose. Koliko god kapetan dozivao kopno, vjetrovi jedra negdje drugo nose, i čini se ponekad da je prozorsko okno napuklo samo onda kad je najhladnije. Ali nećemo ni na trenutak se skupiti pod dekom kad možemo da zapalimo sunce. Svaka nova zima će gristi ljuće, i kako starimo, trnje će bivati sve oštrije, ali nećemo nikad prstima ustuknuti od ruže.

Zgrabio bih ti šake, da ti slijepo pišem bajke po dlanovima. Ali kao na trnovitim morima među zorama, prostiru se more noći kao svjedoci i svijetleće oči niz obale rijeci. Pa hajde onda, poteci. Poteci i kad znaš da krut kamen želi da budeš opet samo počeci. Da opet budeš samo potoci. Čeljade u gnijezdu. Da tiho utopiš nebo i svoju jedinu obećanu zvijezdu da sahraniš ispod talasa kao Atlantidu. Ali ni tad, slutim, snovi ne bi nestali u plimu, nego bi se zarili kao strijela u njedra moru, da negdje drugo izrone i probude zore. Da možemo otresti prašinu sa ramena, i napraviti stazu kroz snijeg.

Rasklopiš srce da zamijeniš dijelove, da ga popraviš i nauljiš ponovo, pa da može nastaviti kucati kao da se nikad nije ni kvarilo. Toliko toga saberemo u tu muzičku kutiju vremena, i onda se okrećemo kao balerine kad ga otvorimo ponovo. Suton se iskri i prelama na pučini svih naših očiju, a prsti hrđaju u potocima prolaznosti, i sjajni prsteni sa ruku se gube u mulju zaborava. Zaronjenim licem, gledamo na površinu vode da udahnemo očima, i hvatamo se za slamke zraka sunca. Ostaju nam samo slutnje na siluete lica, i neki neopipljiv osjećaj prošlih trenutaka, nalik osjećaju koji rijeka ostavlja na mokroj ruci kada je izvadiš iz vode na vjetar. I dok ne osjetiš kako ti se ruka tad i tu ježi, čak nisi ni svjestan da je imaš. Kažu da ljudi ne znaju šta imaju dok ne izgube, ali istina je da ljudi ne znaju da postoje dok ne izgube. Potrebno je provesti mnogo vremena u tišini da bi se shvatilo kako čuti muziku, i da se bilo previše nesretno da se ne bi bilo sretno. Neki ljudi samo nisu vidjeli dovoljno pakla da bi vjerovali u raj, neki samo nisu dovoljno plakali da bi se naučili smijati.

There's nothing in the room

tonight but you and me

and our pure silence

tall as trees

in a European wood.

Bats fly,

black angels dispersing,

coming closer.

In love with the man

in the moon

and snow,

we sleep together

but cannot speak;

eat the quiet with meager,

gnaw-toothed spoons;

exist between tides,

waiting for visions.

You burn like a saint.

I burn, too.

On cobbles, anemones

and sea stars between seas.

(E. Louise Beach)